BABUŠKA, ČUDO OD RIBE

Veće, manje, sivlje, žuće, zdepastije, izduženije. Nema kakvih nema. Njihova veličina, oblik i boja tijela vjerojatno ovise o brojnosti populacije u pojedinim vodama, količini hrane i čistoći ( bistroći ) tih voda. Negdje su stvarno rijetke i iznimno krupne, često preko kilograma, a ponegdje i preko dva pa čak i tri kilograma, mada je to iznimno rijetko. U takvim vodama su lijepe građe, okrugle, punašne, nabijene. U vodama u kojima ih ima puno su sitne, izdužene, mršave. Boja, koja varira od srebrne ( sive ) do žućkaste, vjerojatno ovisi o boji vode u kojoj žive. U bistrijim nizinskim tekućicama su vjerojatno sive, a u nizinskim mutnim sporotekućicama, kanalima, mrtvicama su žuće boje.

Naravno, riječ je o babuški, ribi koja se prije nekoliko desetljeća iz Azije proširila našim vodama i vrlo brzo njima zagospodarila. Ustvari ne postoji u nas voda u kojoj ne živi babuška. Ili su takve vode vrlo rijetke. Smatraju je glavnim krivcem za pad populacije ili gotovo potpuni nestanak mnogih ribljih vrsta u pojedinim vodama, poput njezinog bliskog rođaka zlatnog karasa, crvenperki, bodorki, dvoprugastih uklija. kojih je do njenog “doseljenja” u našim vodama bilo “kao u priči”.
Razlog takve ekspanzije babuške, ribe iz velike obitelji ciprinida, se vjerojatno krije u načinu njezina razmnožavanja. Naime, srebrni karas, kako je njezin službeni naziv, odnosno babuška, babulaja, ruskinja, melez, korov – se razmnožava ginogenezom ( križanje spolno zrele ženke babuške – mužjaka babuške u našim vodama po znanstvenicima nema – sa mužjacima srodnih vrsta iz obitelji ciprinida – šaranom i ostalom srodnom bijelom ribom) . Iz položenih jaja se ponovo izlegu samo ženke babuške. I tako u krug. Osim ovog, postoji još nekoliko razloga velike rasprostranjenosti babuške u našim vodama.
To je prije svega njezina otpornost da preživi i u zagađenijim uvjetima, kao i plitkim, zamuljenim, toplim vodama s manjkom kisika u kojima druge ribe nemaju šanse za opstanak. Nadalje, tu je i njezina prilagodljivost jer osim u nizinskim vodama, bilo da je riječ o tekućicama i stajaćicama, babušku je moguće naći i nižim tokovima salmonidnih vodama. Najbolji primjer je rijeka Cetina.

Stav ribolovaca o babuški je različit. Neki je doživljavaju kao odličnu zabavu na vodi, jer kada ništa ne grize babuška grize. To je osobito zanimljivo ribolovcima početnicima odnosno amaterima koji u ribolov često svrate s obitelji pa im je babuška svojevrsna garancija da dan na vodi, obično vikednom, sigurno neće biti monoton. Drugi je ribolovci u najmanju ruku ne podnose, jer ih ometa pri ribolovu drugih ribljih vrsta. Naime, babuška je proždrljiva, uglavnom i brojčano nadmoćna na mnogim vodama, pa mamac ponuđen krupnim deverikama, šaranima i amurima često završi u njezinim ustima. Osobito ako lovite kukuruzom šećercem i gujavicama u rano proljeće. Jedno od rješenja je upotreba većih boila, no i njih bez problema proguta krupniji klen. Kad smo kod mamamca, može se reći da ih babuške ne biraju. Gujavice, mesni crvići, kukuruz šećerac, ali i onaj tvrdi, kruh, žganac su mamci na koje ćete bez problema uloviti babuške. Zanimljivo je da postoje vode na kojima je, zbog straha od njezinog rasprostranjenja, zabranjeno žive babuške koristiti kao mamac za grabežljive ribe poput štuke, smuđa, soma.

Pribor za ribolov babuške

Pribor za njezin ribolov ne mora biti ništa posebno. Uglavnom se lovi pomoću plovka. Također, lovi se i na grunt, ali puno rjeđe. Ukoliko se lovi podalje od obale sasvim dobro će poslužiti običan match štap ( 3,6 metara je standardna dužina ) i rola na koju je namotano barem 100-tinjak metara najlona 0,18 mm te sistem složen od lakšeg pero waglera, nekog najjeftinijeg, na koji ide tek koje zrno olova opterećenja te 30-ak cm dugački predvez na kojem je svezana manja šaranska udica. Bolje je da ta udica bude nešto manja jer su i babuškina usta ipak manja od šaranovih ili amurovih. Premalu udicu nije dobro stavljati jer bi mamac u “propadanju” mogle progutati crvenperke, uklije, bodorke.
Ukoliko se lovi u blizini obale dovoljan je običan direktaš ( bolognese ) dužine četiri, pet metara ( to su oni jeftini, ali žilavi štapovi koji se mogu kupiti za 50-ak kuna ) uz već spomenutu debljinu najlona i veličinu udice. Na direktašu je najbolji obični polovak do dva grama, najbolje neki robusni – pluteni ili onaj od granuliranog striropora žarko crvene i žute gornje polovice ). Takvi plovci su uočljivi i nisu osjetljivi pa im ništa neće biti čak i ako ih slučajno “nagazite” na obali. Za udicu je važno da bude čvrsta, deblja, ne ona žičana, tanka koja se može vrlo lako odvinuti pod teretom malo veće ribe. Hoću reći, važno je da pribor služi svojoj svrsi što ne znači da mora biti skup. Na direktašu se može ostaviti najlon dulji od njegove dužine za jedno 30,40 cm da, ukoliko zagrize veća riba, poput šarana od 2 kg, veći manevarski prostor poveća šanse za umaranje i izvlačenje ribe, a da najlon ne pukne.

Primama za ribolov babuške

Primama za ribolov babuške se može koristiti, iako je na većini voda, zbog njezine brojnosti nepotrebna. Stari kruh dobro namočen, procijeđen i pomiješan sa šrotom u tvrđe kugle, odlična je i jeftina primama. Druga mogučnost je skuhati pšenicu i u istu vodu sa pšenicom umijesiti stari kruh. Kruh dodavati dok se ne dobije jednolična gusta smjesa dodati ekstrakt vanilije (1 bočica dovoljna je za količinu od 3-5kg primame).

Lokacija za ribolov babuške

Babuške su na uobičajenim mjestima u vodi. Uz vrbovo šiblje, uz podlokanu obalu, na mjestima gdje se u vodotok ulijeva drugi vodotok ili ispušta voda iz obližnjeg ribnjaka. Na stajaćicama su odlična mjesta uz polja lopoča ili lokvanja, šaš, trsku, prevaljena debla. Na početku ribolova na zamišljenu poziciju dovoljno je baciti nekoliko kugli primame i onda, nakon što uslijede grizevi, primamljivati poziciju prema procjeni. Možda svakih 15, 20 minuta baciti malo primame, onako, koliko stane u stisnutu šaku. Griz babuške očituje se u potapanju plovka, ali i njegovoj “vožnji” površinom vode. Sve su to trenuci za kontru. U ovakvom ribolovu dobro je imati i podmetač (mrežu za prihvat ulovljene ribe) jer ćemo ribu tako lakše izvući na obalu bez da je mučimo i nadižemo direktno iz vode. Na hranjeno mjesto može se “zaletjeti” i krupniji šaran, amur, deverika, klen, pa je podmetač svakako poželjan pribor. Uz njega je dobro imati i vadiudac, barem onaj obični plastični, pomoću kojega ćemo ulovljenu ribu što lakše i bezbolnije osloboditi udice, osobito ako je otišla preduboko. Nemojte zaboraviti ni stolac jer je nezgodno duže vremena pecati stojećki. Za nekoliko sati može se na ovakav način uloviti “hrpa” babušaka, barem nekoliko kilograma.
Ribolovci koji žele fotografirati sebe s ulovom ili samo ulov obavezno nose i fotoaparat, ali i mrežu čuvaricu u kojoj će ulov čuvati do kraja ribolova. Babuška nije zaštićena lovostajem i može se loviti gotovo cijele godine, iako najbolje prima u proljeće i jesen.

Ulovljene primjerke netko ponese kući za degustaciju, netko ne. Sve ovisi o ribolovcu. Iako nije gastronomski osobito cijenjena zbog puno sitnih kostiju, babuškino meso uopće nije loše za jelo. Znalci manje primjerke zarežu postrance pa ih posoljene i uvaljane u kukuruzno brašno peku na vreloj masti ili ulju. Onako na reš, pa se mogu cijele jesti jer se kosti prepeku. Naravno, glave se također odstrane prilikom čišćenja. One krupnije se mogu očistiti tako da ostane samo čisto meso bez glave, peraja, kože, pa se samelju na sitnu “šajbicu” i od njih se napravi smjesa za pljeskavice. Osim babušaka, na našim vodama postoji još jedna vrlo rasprostranjena riblja vrsta o kojoj ribolovci imaju oprečna mišljenja. To je patuljasti somić (rogan, bodljan, somić, cvergl) kojeg neki ribolovci obožavaju, a drugi su sretni da im ne zagrize. O tom bezljuskavom, sluzavom, bodljikavom brkonji, koji dijeli životni teritorij s babuškom, više nekom drugom prilikom…

( Tekst i foto : KRISTIJAN KEGLEVIĆ )